Intervju s trenerom OSK-a Petrom Bašićem-Bosijem

Dva dana su do kraja 2019. godine koja je bila jako sadržajna za naš klub, pogotovo njen drugi dio. Prvi dio godine smo više puta imali razloga biti ponosni na naše mlađe kategorije, prvenstveno početnike i mlađe pionire koji su ostvarili dobre uspjehe u prvenstvu i na turnirima na kojima su nastupali. U drugoj polovici godine proslavljeno je 50 godina djelovanja kluba, na Golim brdima gostovala je prva momčad Hajduka, seniorska momčad našeg kluba je jesenski prvak prve županijske nogometne lige i prilika je to bila da porazgovaramo s trenerom seniora Petrom Bašićem-Bosijem. Intervju s njim planirali smo nakon utakmice s Hajdukom u kojoj se oprostio od igranja, no to smo stalno odgađali i ispalo je odlično jer sada imamo još dodatan razlog za ovaj razgovor.

Kao trener je OSK-a vodio 125 puta te upisao 63 pobjede, 16 neriješenih rezultata i 46 poraza. Kao igrač zaustavio se na 168 odigranih utakmica i 23 postignuta pogotka. Osim što vodi seniore, u sezoni 2017/18 bio je trener početnika i mlađih početnika našeg kluba.

Evo, jedna lijepa godina za naš klub primiče se kraju, a mi možemo krenuti od kraja srpnja, odnosno početka priprema:

– Na samom početku priprema situacija nije izgledala najbolje, Marko Bašić koji je bio jedan od naših bitnijih igrača otišao je u Njemačku, Ivica Bašić i Karlo Marković su se bili priključili Junaku, te smo znali da moramo biti strpljivi jer malo tko ima formiranu momčad na početku priprema. Tako je i bilo, postepeno smo se ekipirali, dovodili smo igrače ciljano koji su opravdali očekivanja, znali smo što nam treba i jedino mi je žao što nismo od samog početka imali Nina (Vučemilović-Alegića, op.a.) koji nam je kasnije donio ono što je nedostajalo. Odradili smo odlične pripreme što se vidjelo i kasnije kroz prvenstvo gdje nismo imali ozljeđenog igrača, ne računajući naravno udarce i slične ozljede koje su druge vrste u odnosu na ove na koje sam mislio. Ta činjenica kao i činjenica da smo nekoliko utakmica okrenuli u svoju korist u završnici potvrda je da su pripreme bile dobro koncipirane i da se momčad dobro pripremila za sve izazove koje prvenstvo nosi, kako fizički tako i mentalno.

Nekoliko dana prije početka prvenstva na Golim brdima gostovao je Hajduk, bio je to šlag na cijelu proslavu velikog klupskog jubileja:

– Tako je, velika je stvar i za klub i za cijelo mjesto da ti Hajduk dođe s prvom momčadi, to je bio tek drugi put u 50 godina da su “Bili” gostovali u Otoku tako da svaka čast svima koji su sudjelovali u tim razgovorima oko dolaska Hajduka, a isto tako i hvala Hajduku koji se odazvao i uveličao našu proslavu.

Na toj utakmici si zaključio igračku karijeru, u susretu dva kluba u kojima si proveo najveći dio svoje karijere:

– Da sam pisao scenarij ne bih ga ovako dobro napisao. Malo igrača je imalo moju sreću da se može oprostiti protiv Hajduka, i u tim trenucima mi je cijela igračka karijera prolazila pred očima i sigurno da je to bio jedan od najemotivnijih trenutaka u mom životu. Dok sam bio član Suduve postojala je mogućnost da zaigram protiv Hajduka u Europskoj ligi, ali nismo prošli Turnovo tako da je ta prilika propala, ali zato se sve nadoknadilo ovom prigodom.

Oproštaj je značio da si po prvi puta samo u ulozi trenera, a ne trenera-igrača. Kakav je osjećaj, koja je razlika?

– Iskreno, sada je puno lakše, i meni i ekipi. Nekad je u utakmici bilo teško prepoznati neke stvari, detalje koje sada vidim mada mislim, a što i naši rezultati pokazuju, da je i dotadašnji način dobro funkcionirao. Sigurno da sam u ovih skoro 5 godina koliko je prošlo otkako sam ušao u trenerski posao dosta sazrio, puno toga spoznao jer nije lako upravljati sa 20 različitih karaktera, pogotovo u amaterskom nogometu gdje njima nogomet nije primaran izvor prihoda od kojih žive. I sam sam bio igrač i u amaterskom i u profesionalnom nogometu i siguran sam da mi je sve to od velike pomoći pri balansiranju koje uvijek postoji kada radiš s ljudima kao i pri stvaranju kemije unutar momčadi.

Kad smo već kod toga možeš li nam reći kakve su tvoje daljnje trenerske ambicije?

– Ambicije su mi da se razvijam na trenerskom planu, koristim pri tome kontakte koje sam stekao tijekom karijere, nogomet se danas brzo razvija, uvodi se mnogo toga novog i moraš biti u trendu s tim promjenama. Uz današnju tehnologiju se to i može, ali mora postojati ljubav prema tome poslu. Naravno, svjestan sam i da je u svemu tome bitno i educiranje pa sam prije nekoliko mjeseci upisao UEFA A tečaj u Bosni i Hercegovini nakon što sam u Hrvatskoj završio UEFA B. U budućnosti svakako da želim napraviti iskorak, okušati se u nečem ozbiljnijem ne podcjenjujući ni u primisli mjesto na kojem sam sada jer slobodno mogu reći da je ovo čime se mi bavimo i način na koji radimo preraslo amaterizam.

Vratimo se sad ponovno na aktualnu sezonu, odnosno na jesenski dio prvenstva:

– Već po samom početku prvenstva vidjelo se da ekipa još nije na svom makimumu i to sam im stalno ponavljao, da imamo prostora za napredak i da kada dođemo do toga da će se debelo osjetiti i na rezultatima. Tako je i bilo, sredinom polusezone i dolaskom Vučemilović-Alegića momčad je krenula prema gore, uhvatila pravu formu i zadnjih pet utakmica smo odigrali na vrhunskom nivou. Nije sve uvijek bilo kako smo mislili, ali smo i takvi dobijali utakmice što je potvrda kvalitete, a meni osobno ostaje žal za još pokojim bodom s gostujućih terena.

Pokazali smo da smo jedna prava sredina, klub je na dobrim temeljima jer da nije tog preduvjeta ne bi bilo ni ovog rezultata. Momčad kao momčad je radila odlično, odaziv na treninga je bio odličan, imamo sada i veću konkurenciju u momčadi nego prije koja ih ipak tjera na veći angažman, a naravno da tada i ja kao trener imam slatke brige jer u kadru je najmanje 16 igrača koji mogu igrati u prvih 11 bez da pati izvedba na terenu. Imamo tu nekoliko kvalitetnih naših mladih igrača, volio bih kad bi isprofilirali još kojeg juniora ili kadeta jer je poznato da je u ovom podneblju talenta uvijek bilo.

Naravno da se sada kada smo na prvom mjestu pojavljuje i dodatni interes, a postavljaju se i pitanja koji su ciljevi kluba:

– Istina, i sam se susrećem s puno pitanja vezanih uz to. Mi smo sportaši u natjecateljskom sportu, a u njemu je cilj uvijek biti najbolji, biti prvi. Tome ćemo i težiti i u nastavku prvenstva, igrati ćemo lijep i efikasan nogomet kao i do sada, a što se tiče treće lige mislim da ju Otok i klub zaslužuju. Mi ćemo pokušati rezultatski to ostvariti, a na drugima je hoće li omogućiti i da ju klub igra. Treća liga pruža priliku i mladim igračima da igraju u jačoj konkurenciji i tako brže napreduju, a najbolji primjer je naš kapetan Marko Bašić koji je sa 16-17 godina igrao standardnu treću ligu, a OSK sada u njemu ima odličnog igrača i pravog lidera.

Nije puno prošlo ni da je klub igrao treću ligu, pokazao je da mu je to mjesto, a ispao je sasvim nepravedno. Ponavljam, mislim da smo klubu sa ovim jesenskim rezultatom na najljepši način čestitali 50. rođendan, ispisali jednu značajnu stranicu u klupskoj povijesti, a sve to u proljeće želimo i pojačati.

I na kraju, zadnja poruka, završna misao:

– Iskoristio bih ovu prigodu da svim članovima kluba, svim simpatizerima i mještanima Općine Otok zaželim sve najbolje u Novoj godini i da to bude godina koja će biti kruna dobrog rada cijelog kluba.

Sada, na kraju ovog članak kroz fotografije ćemo prikazati njegov put kroz OSK, ali i neke druge detalje. Prva je na redu igračka karijera.

Zaštitni znak mu je jezik, vjerojatno više ima slika kao dvije ispod nego “normalnih” 😀

Trenerski put započeo je u OSK-u u siječnju 2015.

Većina ljudi utakmicu dođe pogledati subotom ili nedjeljom i to im je jedini doticaj s klubom. Klub, koji poput OSK-a ima barem 15 što trenera što zaposlenika što ljudi iz vodstva kluba je prava mala zajednica, a ako tu dodamo 150 igrača onda je to još veća priča. Ta mala zajednica prolazi sve faze – od trenutaka kada je sve super do trenutaka kada se čini da je sve propalo. Svatko u tom lancu je bitan, svaka karika ima svoju zadaću i ako netko popusti sve pada. Ljudi koji su u klubu se htjeli ili ne htjeli povežu i stvore odnos koji nije tek strogo poslovni već i prijateljski. Najviše od svega u klubu ima smijeha, svi poznajemo jedni druge, zna se kada je vrijeme za rad, a kada je vrijeme za opušteniju atmosferu.

Ljudi su po prirodi sentimentalni, htjeli to neki priznati ili ne. Današnje vrijeme u kojem je sve užurbano čovjeku doslovno krade život i ljudi se nakon nekog vremena sa sjetom prisjećaju nekih trenutaka. Mnogo trenutaka se zaboravi, ali su srećom zabilježeni na fotografiji. Povijest kluba nisu samo utakmice, povijest kluba je svaka sekunda života kluba. Poseban odnos Bosi, kada je već u pitanju intervju s njim, ima sa još jednom klupskom legendom – Zvonimirom Norcem-Kevom Zakonom. Odnos je to koji je teško nama koji ih promatramo dokučiti, ima tu i povišenih tonova i zafrkancije i hvatanja u đir, ali kada se priča o nogometu sjajno se nadopunjuju, a pogotovo se ove sezone Zakon ozbiljnije uključio u rad prve momčadi.

Skupa će oni tako prokomentirati parove lige prvaka, zaigrati na trešete protiv dva koja god hoće, ali isto tako za čas dignuti živce jedan drugome i nakon dvije minute sve zaboraviti. U pripremi ovog intervjua ovaj dio nije bio zamišljen, ali u potrazi za fotografijama za članak svako malo bih naišao na fotografiju njih dvojice u raznim situacijama, a neke od njih nalaze se ispod.

Zaključak za kraj: bez obzira koliko se nekad činilo naporno, koliko odricanja tražilo, koliko slobodnog vremena bilo izgubljeno – BOGATSTVO JE RADITI U SPORTU, RADITI U NOGOMETNOM KLUBU!